|
I odlučio sam se smrtno zaljubiti u tebe. Zajebano je, jer ne znam koliko imam kontrolu nad tim emocijama. Slučajno sam šarao po tvojim slikama jedan dan, zapravo po svim slikama svih ljudi ikad, dobro, osim muškaraca, jer u njih se ne mogu tako zaljubiti, ali šarao sam po slikama, ignorirajući one sa muškarcima na njima, i naletio na tvoju taj jedan dan slučajno i bilo je dosta izvjesno da nemam pretjerano puno mogućnosti osim zaljubiti se u tebe taj tren i ne razmišljati previše o tome od tog trena nadalje. Je bi ga. Žao mi je. Sad mi se nekako čini, u retrospektivi, da nisam imao previše izbora i prije toga. Mislim, nije kao da sam se HTIO žestoko zaljubiti u tebe. Nije mi to bio plan. Nije kao da patim na nemoguće neke relacije, mada se ne bi moglo reći iz priloženog. Čitav se život zaljubljujem u zauzete lezbače ili u frigidne glazbenice, ali ti si drugačija, a to ne govorim samo zato što iz zaljubljenosti idealiziram sve tvoje greške i pogreške u nešto nadnaravno dobro. Jok. Ti jesi drugačija, mada smo svi takvi. Negdje hoda neka djevojka koja nevjerojatno, zastrašujuće podsjeća na tebe kako glasom tako stasom, ali nisam naletio na nju nego na tebe, pa me ta osoba nimalo ne zanima. I što sad? Ej, nije kao da je ovo isključivo moja stvar. Zaljubljen sam u TEBE. Makni TEBE iz slučaja i bio bi, kajaznam, druga osoba, zarobljen u konstantnom stanju zaljubljenosti, u nekom nemilosrdno veselom status quo'u. Ne, ti si u igri. Snosi odgovornost za moju zaljubljenost. Kajaznam, napravi nešto. Poljubi me. Il mi reci da si rasist i izgubit ću svaku emociju za tebe. Al napravi nešto, jebemu. Evo. Čekam. Jašta da sad nećeš napraviti baš ništa ti inatljiva ženska osobo. I jašta da sad ja moram. Koračam prema tebi, radim neku seksi facu koja je zapravo neuspješno kurčenje gledajući u pod pa u nebo kao da nikada nisam skužio razliku, palim cigaretu koju ne znam uvlačit i stavljam je u usta nezapaljenu jer na taj dio totalno zaboravim, imam stanje hrabrosti koja se definira nerazumjevanjem stvarne situacije, otvaram usta da ti izgovorim koliko te ženim ali mi pljuga padne a tebi dođe tramvaj pa uđeš u njega i odeš. Neka curka, koju bi u drugom stanju možda i zavolio, digla mi je pljugu uz neki komentar da je duhan skup.  |
Pročitao sam uvod u knjigu koju sam ili kupio ili dobio na dar za rođendan ili Božić ili takvu neku okolnost pri kojoj se darovi daruju, u kojem se skrivala kratka, vrlo zbijena biografija dotičnoga pisca, za kojega sam par godina nakon čitao da boluje no da se odlučno bori. Nakon onih nekoh najosnovnijih informacija bez kojih biografija ne bi imala pretjerano smisla, stajala je završna rečenica koja mi se nekako ušuljala u podsvijest danas, ili jučer, teško je reć. Kaže, "He lives behind his typewriter in...". Istovremeno, Vernon, Bon Iver, izbacuje prekrasnu neku pjesmu, no ovaj put pod svojim pravim imenom. Da ne ulazim u to što je Bon Iver, za one koji ne znaju, radi se u muzičaru divnoga glasa koji je, sada, izdao novu stvar, i divna je, i nekako mi je, u slozi ili ne u slozi sa gore spomenutom mišlju, došla misao kako je divno što čovjek živi iza svoje gitare. Živjeti iza svoga rada, to je valjda poanta. Volio bi vidjeti ljude na cesti kako hodaju iza svojih života, iza svojih frizerskih škara, iza svoje mesarske sekire, iza svoga auta za utrke, iza svojih ruku za masažu, iza svojeg lica za sve likove koje igra, iza svojeg glasa koji bolje opisuje kako se osjeća nego on sam. Na taj bi način znao koji su ljudi puni, što ih čini ono što jesu, i kada bi vidio ljude kako hodaju iza sebe samih, ne znam što bih pomislio. Znači li to da je izvor njihovog života vlastito postojanje? Valja, valjda, stajati iza svojih odluka. Također. Valja stajati iza svoje obitelji, zagrljeni u pozi za fotografiju. Valja stajati van svoga tijela, promatrati se i paziti na se, i možda bi tako izbjegli greške koje činimo. Hladnoga temperamenta. Bez erekcije. Jer iza nje svi stojimo. Mi muški. Ne znam koji razlog za pizdarije čuvaju djevojke. To bi mi trebala otkriti jedna, u skorije vrijeme. |
|
Da imam nešto za napisati, napisao bi to ovako. Zato to ovako i pišem. Inače nebi imalo pretjerano smisla. I bolje, jer nikad ne valja pretjerivati. Sve stvari u životu su dobre kada su dobre u mjeri. U matematici i od odokativne točnosti. Valjda mjeriti stvari očima i duhom, a ne pritom ispasti licemjer, jer mjeriti lica nije isto kao mjeriti sve ostalo. Čime se mjere lica? Koji je to moralni kompas ili metar koji nas vodi u tome? Koliko je dug moralni metar? Jesu li svi metrovi veličine jednoga metra; jer ako nisu reklamni blok krši svoja obećanja. Fals Advertising, rekli bi amerikanci, te su to toliko puno puta rekli da se očito brže sjetim tog termina nego njegove Hrvatske inačice. Lako je upoznati nekoga, pružiti mu ruku na cesti i izreći svoje ime ne slušajući pritom ime koje dolazi sa druge strane. Lako je zapamtiti pa zaboraviti to ime pa zapamtiti ga opet kada nam bude trebao. Teško je pričati sa ljudima kojima ne znamo ime, ne znamo dušu, ne znamo zašto sa nama govore, pričaju, tipkaju, zovu nas na čajeve ili loše francuske filmove. Želimo znati zašto smo tu, u toj sivo bijeloj sobi zlatnog propucalog parketa na jastucima koji mirišu na njigove vlasnike, želimo znati koliko dugo ćemo ležati tamo dok to dodirivanje ramenima ne postane zagrljaj, dok taj zagrljaj postane dodirivanje lice o lice, dok se ta lica ne prilagode malo i poljube se i sada stoje tamo, točnije leže, i jedan od njih se pita u kojem trenutku će to postati seks i dali se to od njega ili nje traži. Onda film ostane nepogledan, mada je možda i interesantan, i sva ona pažnja koju niste u njega ulagali jer ste bili prezauzeti pretendiranjem da ga gledate dok promatrate kao vanzemaljski, vantjelesni spektator kako vam se tijela dodiruju i u konačnici ljube, sva ta dakle pažnja utrošena je đabe. Onda ona hrana koja je pored vas na krevetu bude lagano odložena pored laptopa na kojem i dalje ide film ako nitko nije uspio stisnut spejs, ili spejs ne gasi film pa i dalje ide njemu usprkos, laptopa koji je također spušten sa njenih ili njegovih nogu na pod da ne bi smetao u tom silnom seksu za kojeg se i dalje oboje pitaju sljedili li ili ne, a nitko ne smije riskirati svoj "kul" pitajući. Onda ti neznanci, nadobudno se trudeći biti dobri jedan prema drugome bez ikakve točne emocije osim neke blage ideje sviđanja, postaju bliski na par minuta i onda naglo ne toliko bliski čim odrolaju jedan sa drugoga i pitaju se, ne na glas, što sad i što li on ili ona misli, imam li obligacije i koliko dugo se moram praviti da mi je do njih stalo. Vidiš ovdje kako sam uzeo nešto potencijalno dobro i dao svemu tome negativni podznak? Jerbo znam koga sam vizualizirao pored sebe u toj sobi na tim jastucima gledajući taj film grižući se kretenski par minuta nakon orgazma. A kada se vizualiziram u toj situaciji sa smješkom na licu nakon spomenutog orgazma, i da se ne stanem kretenski smijati samom sebi kako se zavaravam imaginacijom, valjda će to biti ko u filmovima. I o da, filmovi su moja jedina referenca izaska u rano jutro iz njenog ili njegovo stana sa pusom i dugim pogledom prije nego što netko od njih zatvori vrata a ovaj drugi nastavi hodati hodnikom sa smješkom koji ostane sve dok ne izađe van na sunčano i cvrkutavo dvorište, stane na trenutak, te nastavi dalje dok netko ne vikne rez. Kad će me prestat bit sram voljeti nekoga?  |
|
E pa sretan mi. Opet. Ovdje! |
|
Godinama ranije, kada je sve imalo malo više smisla, ja sam kužio koji se kurac događa. Bilo mi je jasno zašto stvari izgledaju kako izgledaju, mada mi nije bilo jasno zašto baš TAKO ali aj, tako su izgledale pa sam ih pustio da tako izgledaju bez suviše nerviranja i čega što. Bilo mi je pristupačno razumijevanju zašto ljudi rade to što rade, i svijet im je dopuštao da to rade kao što samo svijet to može, i ja sam bio jedan od tih koji su radili što su radili misleći da je to najbolje što se može napraviti jer sam si tako rekao. Kada si tako nešto kažeš lakše ti je pristati na tu bijesnu laž, ili koju već si pokloniš za tu prigodu da bi se bolje osjećao o sebi. Siguran sam da ima gorih razloga za laganje. Jedno od kojih je ono staro dobro pravilo da svijet mora imati smisla. I to je valjda početak ove misli bio, par godina ranije kada sam još bio siguran u tom malom balonu, misleći da nikada neće puknuti. Kako vrijeme ide dalje nekako mi se ne čini da kužim što se događa, i to najviše zato što više ne razmišljam o ničemu. I strah me toga. Strah me da je Huxley imao pravo. Možda sam otrovan, prenatrpan, da citiram Radiohead, "dead from the neck up". Hodajući okvir za slike bez slike u sebi, osjetljiv manje na podražaje nego na ego, više na sebe nego na svijet, više na trenutne nedostatke i okolnosti nego na sveukupnu sliku. Možda, kaže mi um koji je uvijek htio vjerovati da postoji veća slika negdje iznad mene, nam stavljaju nešto u vodu. Klor. Klor ima taj učinak. Strah me da gubim kontakt sa samim sobom, da ne čujem više unutarnje tokove i ne reagiram više na impulse koje dobijem kada stojim u tom đumbusu čekajući tramvaj i gledajući te ljude oko sebe kada se osjećam bolje ne zato što mislim da sam bolji nego zato što nisam oni i samim time sam u super poziciji da gledam sve ostale. Sada mi se svijet čini nekako istim ali na drugi način. Kao kada si zaljubljen u djevojku koju više nisi zaljubljen i svakim danom ti se čini sve manje onom u koju si se zaljubio. I pitaš se, vrlo brzo, jesi li ikada u nju bio zaljubljen. Tražiš islike za prekid u najmanjoj sitnici, čekaš da se sitnice natrpaju ili da se dogodi jedna koja više nije tako mala pa ju više ne možeš zvati sitnicom nego velikim problemom, relevantnim dovoljno za prekid. Rekli su mi da se sele, toliko njih u mojim godinama, pola njih na blef, pola sa vrlo jasnim vizijama odlaska, i kužim da nisam jedini. Ne izlazi nam se iz stana, izlazi nam se iz države. Jer, krave, trava je zelenija sa druge strane. Vikati na sebe nije zabavno kada se ne čuješ. Tako se ja osjećam sada. Gledam si prste kako jure po tastaturi i samozadovoljno nastavljam pisati u znanju da to i dalje mogu, ali ne čitam što pišem dok to pišem nego izbacujem iz sebe ono što mi govori što da radim u nadi da to ne mogu i dalje čuti. To je razlog zašto mi se sve čini malo drugačijim. Svijet je isti. Ja sam drugačiji. Ovo nije depresivan post. Nije ideja da bude, koliko god govorio da nije.  |
|
Pocrvenio sam. Onako, malo, tek tolko. Što je sasvim očekivano, mind you, to se događa, ljudi redovito dolaze na plaže i redovito kažu jedan drugome ma ne treba mi mlijeko za sunčanje, neću pocrvenit, pa se na putu do doma zaustave u konzumu da kupe jogurt. Taj isti jogurt kupuje moja prijateljica koja je zaradila upalu jajnika. Ajde, samo jednog. Neki ga piju neki se mažu sa njime, i mislim si d sam nekako dobro prošao. Sada je jedanaest sati i tridesetšest minuta. Pišem blog na tuđem laptopu na trećem katu trokatnice u starom gradu Dubrovnika. Tuđa je i trokatnica. Sada ću, u novonastaloj navici, otić popit kavu i prolistat novine. Tamo bi zapravo ovo pisao ali laptop, opet, nije moj. I ima neku čudnu spiku sa baterijom. Tamo, na kavi, bi sjedio i razmišljao kako želim pisati, i čak možda bi mi i tema došla na pamet koju bi zaboravio do trenutka kada bi sjeo i počeo pisati. I sad sam tu. I pišem. Ono što je važno napomenuti u ovom trenutku je to da me čitaju ljudi koji me znaju. To je važno napomenuti ovdje jer ne želim razmišljati o tome. Ne želim im vizualizirati lica dok čitaju ovu rečenicu. Imam prijatelja sumnjive sekualne orijentacije. Ta mi je rečenica dosta simpatična jer mi seksualna orijentacija vuće na sliku penisa koji, nadignut, pokazuje u određenom smjeru a ne u onom drugom određenom, ko kakav kompas, gejdar, ako hoćete. Orijentiran je ka drugim penisima i sada tvore mrežu slično orijentiranih penisa. On je u toj mreži. On i ja smo napaljeni ko smrukovi ovih dana, kažem ja ne znajući što smruk zaista je, morat ću guglat, i ne napaljeni jedan na drugog, ne, nego svatko u svojoj orijentaciji. On ponekad zafalša u moju ali prilično je stabilan. Ni on ni ja se nismo ljubli sa nikim dosta dugo i sada nekako razmišljamo samo o tome. Dobro, manje on, više ja. Jer on ne kuži barenje bez seksa. Ja ga kužim. Ne njega nego barenje bez seksa. Ja se volim ljubit. Valjda je to korak ili ka sazrijevanju u odnosima ili ka nimfomanu. Ili oboje. Sjećam se kada sam bio klinac da sam nekako mislio da se odrasli više ne ljube nego se samo seksaju. Zašto bi se ljubili kada se mogu seksat? I da, to su stvari o kojima sam razmišljao kada sam bio klinac. Meni je seks na pameti od osnovne škole. O terora. Zamišljam se sada kao neku seks u gradu hipstericu koja piše rubriku o seksu i ljubavi i seksu opet jer se više manje sve vraća na seks koji mora biti dobar i ne smije biti loš i kako biti bolji u njemu što misliti nakon njega i kako se osjećat bolje kada je lošiji i što već. Zamišljam se tako jer o seksu znam jednako malo kao ta napaljena hipsterica ali oboje razmišljamo o o tome sa tim zamišljenim smješkom na licu koji bi trebao biti definicija napaljenosti ali smo izgubljeni, oboje, u onome što želimo da se u seksu događa ali se ne događa, i nikad neće, jer ako forsiraš nešto najčešće to forsira natrag, kao šaka u zid ili alkohol u želudac. Ono što nas spaja, mene i napaljenu hipstericu, je to da pišemo o toj temi kao da nitko do sada nije, i dolazimo do starih, zaprašenih zaključaka koji su svima jasni no nitko nije imao potrebu do izgovorit na glas. Imao sam ideju gde ova misao ide ali sada sam samo napaljen na hipstericu. Ili sam samo napaljen. Evo, to je to. Napaljen sam. Zašto to napisati u jednoj rečenici kada možeš u čitavom paragrafu. U toj pustoj, kroničnoj napaljenosti kriteriji se spuštaju ko misice na pisti, što je dalje to je ljepša. Već dva dana idem spavat ranije od svih jer se ne želim napit i upucavat se nekome na cesti koga zapravo ne znam ali fiksiram sve svoje karakteristike savršene djevojke u nju nadajući se, zapravo, da je to ona dok ne skužim da nije ali se svejedno uvjeravam u suprotno. Nisam napaljen na tijelo nego na ideju. Na hipstericu. Zašto? Došla je djevojka jednog od mojih cimera, na blef, nenajavljeno, skroz do ovog udaljenog grada da ga iznenadi, i da provede sa njim par dana pa ide natrag. Svi ostali cimeri, naviše ja i kolega u napaljenosti, zinuli smo, i kroz naša je širom razjapljena usta izlazila sva zavist i ljubomora ovoga svijeta. Nekima vokalno nekima manje. Znali smo svi da nismo zaljubljeni u njegovu preplanulu djevojku duge kose i dobrih nogu nego u zagrljaj koji su si dali kada su se vidjeli. Zatim su otišli u sobu a mi smo dobacivali. Klinci ljubomorni koji jesmo. I ja i prijatelj znamo da nam ovaj osjećaj neće nestati ako nešto zbarimo. I znamo, oboje, koliko smo usamljeni i koliko seks nema nikakve veze sa time. Ovo sa seksom smo si izmislili kako bi se ideja činila jednokratnom, kao tableta, popiješ i gotovo je. Usamljene smo pizde koje drkaju tri puta dnevno, i u našim seksualnim fantazijama ne zamišljemo ništa više nego savršenu djevojku koju gradimo u snovima, ne naljepljujemo ništa više na lica tih djevojaka na koje drkamo nego lice savršene djevojke za koju nam govore, već godinama, da ne postoji. Pušite si kurčeve, skeptici. Ona postoji. Trebamo ljubav kao što trebamo kavu ujutro uz novine. Možemo bez toga ali ne želimo, jer je na putu ka nečemu, neko rutini, nekoj sigurnosti. To su moje novine, to je moja kava, to ja moja stepenica na kojoj sjedim.  |
|
I sad mi stara kaže sine razmažen si. Počnem ja, ego na fronti, da nisam već godinama otišao na pošteno ljeto, i shvatim negdje u pola rečenice koliko ni egovi vojnici ne kuže za što se bore i spuste puške, dezerteri, a stari drug ljenost mahne egu da se sjedne natrag na fotelju i jede kokice, kokice sa curryjem. Pa da, rekoh sada bez njegovog utjecaja, imaš sve što trebaš. Love sim-tam, ali imaš. Trebao bi biti ono, nasmješen. Trebao bi biti na mrežnici sada ili nešto. Jer trebao bi biti sretan. Svira David Gray neku staru hitovsku pjesmuljku koja je žarila i palila po planeti prije par godina, vani sunce udara tako veselo kao da je čekala ovaj dan svih tih zimskih mjeseci, gledam kalendar i shvatim kako je, ej čovjek, pun. Relativno, ali pun je. Pun je ljudima, pun je idejama, pun je planovima, i pun je, jednim velikim mahom, morem. I daj mi sada objasni gdje je problem? Sazvao sam sjednicu birokrata mojeg uma. Sjede na velikom okruglom zelenom stolu, zelenom kao u nekom kasinu, čipovi i kocke spremne za veselje. Posjeo ih šutke jedan do drugoga, počastio ih pićem i grickalicama, rebarcima, umacima, sjednem, i otvorim kvaku 22 koju sam spremao tako dugo u kasnim noćnim satima buljenja u strop koji već misli da mu se upucavam; "ako je poanta racionalizma da se bude svjestan svega osim sreće, moraš li biti sretan da budeš svjestan racionalog?" Ako im ne možeš objasnit, zbuni ih. Stara dobra taktika koju su u americi toliko dugo već utrpali u grla promatrača da promatrači više ne kuže da su ovisni. To je poanta. Zaboravit da plaćaš. I sad, birokrati u uskim odjelima dižu se i odlaze, već sad sa planovima da me smjene, da me shrvaju, da puknu taj balon koji mi se puni iznad glave, i o bit će to vesela borba. Želim spakirati torbe praznimom sa onim aerodromskim "fragile" naljepnicama na njoj. Želim je nositi sa sobom kroz vlakove, avione, brodove i automobile. Želim spavati na njoj ispod nekog drveta pored kluba na Visu koji žari i pali do četiri ujutro pa ne možeš spavati dok ne zatvore. Želim ležati na njoj kao na luftmadracu na plaži, u strahu da ću zaspati te da će tako, kao mog dedu kojeg nikad nisam upoznao, odvesti plima negdje na pol kanala da moram plivat natrag. Želim surfati po njoj po starim kolokvijalnim ulicama kao na skejtbordu. Želim ju ljepiti razgledicama i magnetima za frižidere, markicama i tegovima za prtljage sve dok ne bude vidljiva, kao kada nevidljivi čovjek izađe na pljusak. Želim je takvu paradirati po stradunu, da ju svi vide. Želim je držati za ruku i borit se za naša prava. I tada, u trenutku kada moramo odlučiti, ne bih znao trebam li ju pustiti da ode ili držati za sebe. To nije nikakav novi osjećaj za mene, biranje između te dvije odluke. Vratio bi se natrag u svoju sobu i sa malim detaljom, malim suvenirom, sitnicom koju bi negdje stavio koja će me gledati svojim sveznalačkim pogledom i podsjećati me na nešto. Želim da se takvih sitnica nakupi po čitavoj sobi, svaka na svome mjestu i svaka važnija od druge. Želim uvesti nekoga u tu sobu jedan dan i promatrati ju kako ih promatra, pitajući se zašto su tu i što mi znače. Želim i ja tako, jedan dan, gledati jednu po jednu dok ne puknem od plača. Padnem na koljena, glavom na prsima, suze mi se tresu na nosu. Pakiram i palim na more. Ruksak pun obleke, sa nje visi spavaća vreća, tenisice i šator, zovem prijatelje i najavljujem se, stavljam status na fejsbuk da budu ljubomorni, slušalice sa ovom pjesmom koju slušam na ušima jer mi ponavlja ono što mi se vrti po glavi od kada sam je čuo i shvatio da je to baš prava rečenica za mene. If you want it, come and get it, for crying out loud. Odlazim sa tim ruksakom na leđima sa smješkom na licu jer ga uvijek imam kada odlazim sa tim ruksakom na leđima. Pogledam iza sebe da se sjetim da me sve ovo, sve ovo što toliko volim, čeka kad se vratim. A svijet, sa smješkom od uha do uha, me prima u svoje ruke i potapša po leđima. Čekao sam te, kaže svijet. Evo me.  |
|
Prođe neko vrijemem i shvatiš da se više nemaš gdje okrenut. Ili imaš, ali gdje god se okreneš stoji slika potencijalnog tebe, onakvog kakvog bi mogao biti, ako se stvari ne okrenu. A ne okreću se, planeta je uzela taj monopol, i vrti se dan za danom i tako dani za danom odlaze a ona se i dalje vrti, tebi usprkos ili u korsit, što god ti se čini boljom opcijom. To valjda ovisi o tome kakav ti si tip, jesi li čaša je napola prazna ili puna, i na kraju dana možda su to opcije kojima se okrećeš, kada se okrećeš, vidiš ih u daljini, smješe se, ali fejk smješkom, ili su namrgođeni, i smješiš se kada skužiš da su fejk namrgođeni jer je to bolja opcija od iskrenog, down on your luck depresivca kojega nije briga fejka li ili ne jer one emocije koje iz njega izlaze su 100% genuine, kao čistoća mesa za koje se Pik Vrbovec u zadnje vrijeme hvali. Čisto meso ne znači čisto podrijetlo, i baš sam o tome pitao starog danas, pitao sam stari kak to da smo tak depresivni ti i ja? I rekao mi je da je to valjda njegova krivica, da je to bio njegov poklon meni kad me odgajao, i ja mu kažem ali imam ja i majku, a on "a bogami ni sa te strane nemaš baš puno". Nije to mislio ozbiljno. Mora da nije jer sam si ja tako zamislio, jer ako je, devet godina njegovog života je potpuno fejk, baš kao fejk osmjeh na fejk licu fejk majstora. Ovo sa devet godina ne bi smjelo imat smisla svima vama, ali možda to nije tako loša stvar. Svi smo mi fejk majstori, pomislim si na kraju ovog paragrafa. I koja su to lica koja nas čekaju? I zašto baš nas? Zašto ne nekog drugog, nekog kome bi ta lica bolje pristajala? Je li to zato što su ta lica zapravo naša? Previše upitnika pa daj barem jednu informativnu. Ta lica o kojima govorim, to su ono što možda jedan dan postanemo, i volio bi dodati ovdje "ako ne budemo pazili" ali iskreno, ne znam ima li koristi paziti na nešto što dođe bez obzira na pažnju, to je kao gledati u spust na skijanju koji je sve bliži i što više debatiraš u sebi to brže će doći. To su oni koji prežive, oni kojima iskreni impuls iz želuca naredi da se maknu, oni koji razmišljaju o tome izginu, svaki put. Moji impusli su crni i oholi, tašti i bezobrazni, zlatnog dječaka u novoj reklami za taštinu. Ti impulsi me vode u ništa, to je crni otrov; tako mi je rekla danas. Tko mi je tako rekao i zašto i kojim povodom je više nego o čemu mogu pisati, ali ajmo samo reći da su to bile riječi posljedice te iste taštine o kojoj pišem. Sjećam se starog Jode, koji u beskrajnoj Zen mudrosti spoji sve negativne impulse u jednu nekoherentnu rečenicu kao kakav lanac sreće – bojiš li se? Strah vodi nelagodi, nelagoda mržnji, mržnja je put mračnoj strani. A ja sam tako duboko u mračnoj strani da više nema onih popratnih okolnosti, jače Jedi moći i puno bolje obleka nego oni sa Light Sidea. Svi su ti impulsi spojeni u jednu veliku kuglu osmicu koju samo zavrtiš i sve se slupaju jedna sa drugom dok konačno ne izađe samo jedna rečenica, potaknuta ničim više nego onim dubokim trnom koji me jebe od prvog dana – nesigurnost. Nesigurnost je nešto o čemu rijetko pišem ali jesam jednom davno, sjećam se posta u kojemu sam razglabao na humorističan način kako je panika zapravo vrlo egocentrična flundra koja zamišlja da svi zapravo govore baš o vama kao da nemaju pametnijeg posla. Uistinu, mislim da se radi baš o tome. Panika iziskuje svu tvoju pažnju i energiju i stavlja ti benzinske pare da drže mašinu do sljedeće benzinske. A panika, mržnja, taština, ljubomora, to su samo jahači apokalipse pomoću kojih njihov gazda žari i pali sve na svojem putu, a gazda je nesigurnost. To je moj unutarnji impuls, koji bi na putu prema dolje, sasvim kontra vlastitog interesa, rekla da se nema potrebe maknuti sa puta i skloniti se sa padine, jer nećeš uspjeti, i što točno vrijedi spasiti? Od prvog je dana tu, zamaskirana u svile koje klone njenu pravu crtu lica, iza prišteva i masne kose i čega god tjekom puberteta se stvori, o staje tamo, baby, ostaje pa da je smak svijeta. Njena je fotelja, njen je hodnik, njen je partij ovdje i plakat će ako želi, plakat ako želi, plakat ako želi. U nadi da se uništi, sve lijepe strane mojeg uma se okrenu protiv nje, i sklone je na neki period, ali ona je stara zmija koja zna sve skriviene puteve, a svi putevi vode natrag na fotelju. Daljenski, naime, je odmah do. I što imaš onda, od shvaćanja da je to tvoj problem? Sjeti se, govorimo o impulsima ovdje, duboko potkovanim porivima i instikntima, ne možeš to promjeiti prek noći, mada su i države padale u tako malo. Ostaje veliki period i puno buljenja u strop, i nadaš se negdje u sebi da ćeš se sjetiti kad je bitno skloniti ju sa kontrola i dati si da ti uzmeš uzde samome sebi. Što i ne bi bio problem da ljudi ne pamte, o ali pamte, slonovi im nisu do koljena. Teško je, frustrirajuće je, i kontra je samome sebi. Jer sjeti se, to si zapravo ti. Često zato razmišljam, kada si već lud i u psihijatriji, sjetiš li se jednog trenutka za kojeg možeš reći, e da, sa time je sve počelo? I možeš li, između tri ili četiri persone koje tada imaš u sebi, reći, da, to sam trebao napraviti, kao George koji se sjeti psovke kada je već prekasno. Ne, nisam lud. I ne nisam na putu ka tome. Ali da, negdje u meni je fitilj, koji pali baljke, i čeka svoj trenutak. Tyler Durden našeg vremena živi u mojoj glavi. Ja sam Jackova panična paranoja. Htio sam zapravo pisati u nečem drugom, o tim licima koja vidim i koja ne želim postati, ali post me odveo ovdje. I sada, kada sam ovdje, nisam nigdje drugdje i nitko drugi, i to, djeco, je dobar osjećaj za sebe.  |
|
Ako ne ništa, sestra Ana je jebački zgodna. Prolazi kroz sobu tu i tamo i kužim, totalno kužim ispod svog tog bijelog što nosi na sebi ima neke perfektno oble sise, ne prevelike, ne premale. Onakve kakve ne trebaju nikakav push up, makar joj nebi niš škodilo. Ne znam zašto ju tjeraju da nosi toliko jebene šminke na sebi. Smrdi na puder skroz do mog kreveta, čim uđe propuh iz hodnika ju pošalje k meni, ovdje, na dnu sobe, kraj prozora kroz koji sam prestao gledati jer je sa druge strane samo drugo krilo bolnice. Netko tamo sa druge strane je već odavno prestao gledati mene, kako se budim i psujem, zoveći sestre da me odvedu do wc'a. Imam dvadeset i osam godina i nose me na wc. Sestra Ana ne radi jutarnju smjenu, što je dobro. Za razliku od noge, kurac mi radi sve u šesnaest, i mrzio bi da me sestra Ana nosi na wc sa jutarnjom erekcijom. Božica, jutarnja smjena, izgleda tako da bi i serijskom silovatelju splasnuo entuzijazam. Ali ima smisao za humor, nek ju Bog čuva; Jučer mi je rekla da izgledam dobro, puno bolje nego prije. Gledam se u ogledalo i trudim se ne nasmijat se jer me boli, sve od prvog šava pa do čela. Bio je plastičnjak do mene prekjučer, pokazao mi je neke fotke i obečao da će sve bit u redu, da će mi sredit nos tak da izgledam ko Sinatra. Buraz kaže da imam sreće da mi osiguranje prekriva sve ovo. Kaže da kad je on pao u prazan bazen da mu nije pokrilo ništa. Sjećam se tog dana. Sjećam se da je plakao ko u lošoj sapunici kad su ga vukli gore, mirnog i zakovanog za ta nosila kao Krist na križu. Sjećam se da sam proplakao gledajući ga, iznenađujući i samog sebe slušajući se kako jecamo zajedno, ko kad smo bili klinci i kad nam starci nisu dali da odemo na snijeg, zbog burazovih pluća. Sve do faksa čuvao je te sinuse i te kanale i pio te tablete i čajeve i svejedno oboljevao, ikad je upisao prvu godinu puko mu je film i počeo pušit. "Largo, buraz, pa mogo si bar pošeteno". Ja sam mu smotao prvi đojnt. Time sam ga valjda i posalo u taj bazen, kreten je bio napušen ko zvjer kad je zvao mamu. Tri sata ujutro a buraz je zove iz dna bazena, neobuzdanim smjehom ko zadnja napušena budala; "mama, pao sam". Dim je reko svoje do trena kad su ga izvukli, suze na oba lica. Pitam se kad je skužio da je sranje, kad ga je pustilo. Njega kad je vidio noge, mene kad sam vidio lice. A i nije me od čega išta trebalo pustit. Ja sam bio u istom stanju od one subote. Eto, više se ne smijem. Vrate me na krevet i daju mi novine, doktor dolazi u podne. Balavi mulac u bijeloj kuti, možda je i mlađi od mene, prohoda sporo od vratiju do prozora, do mene, svako jutro, svaku kurčevu vizitu. Sestre ga prate ko one male ribice morske pse, koje sam gledao na National Geographicu jer Ervin, tip do mene, lijepo zamoli sestru Anu da okrene na taj kanal jer kaže, to ga smiruje. Bolnica ima kabelsku a hrane me sa govnima. Bože sveti. Buraz mi nosi klopu, kad ga puste. Znam da mu se ne da i znam da laže da ga ne puste, ali ga volim, i voli on mene. Ervin leži zbog saobračajne, i ide u zatvor čim ozdravi. Mustra im je počeo kenjat da ga boli jetra, jer sve od kad su onog odnesli iz sobe i počeli pričat o žutici, cijela bolnica je ustrtarena da im ne oboli još jedan. Ervin se napio ko sila i zabio se u karavan na zalenom valu. Ubio je sve osim suvozača, neš vjerovat, i uništio sve instrumente u gepeku. Lupio je rock bend iz Trešnjevke, klici neki kojima su snovi razoreni i prodaja poskočila. Smrt stvarno pomaže tim kretenskim rokerima. Zašto se svi ne propucaju, majku im prljavu. Mali koji je preživio, basist, već je skupio novu škvadru i sad žare i pale po estradi, Croatia Records ih gura, kaže Ervin, i mali su stvarno dobri. Ervin ima neku glupu rezigniranu, zapravo nasmješenu facu do koje kao da ne dopire koju je pizdariju napravio, kopija kakvih loših filmskih likova koji ne reagiraju na ništa. Na Anu ne trza, on jedini u sobi osim ženske koja je stalno na mobitelu i frajera kojeg su odnjeli zbog žutice. Ak Ervin ozdravi, ide u čuzu. Bog mu čuvao jetru. Ana dolazi u 14. Nikad ne kasni. Čujem ju kak hoda u hodniku, najvjerojatnije visoka peta. Pet minuta kasnije, presvučena, evo je ovdje, smješak od uha do uha. Predaleko je od mene kada uđe da budem siguran da prvo pogleda prema meni, ali negdje u preostalom mi libidu stoju i ta fantazija. Da svi ostali obole od žutice a Ervin skoći kroz prozor da ga zadrže na intenzivnoj, i Ana ostane sama samnom ovdje, ljepotica i zvijer. Srećom pa mi ruke rade. Ne mogu drkat kad je ovdje, jer ne želim njoj ostavljat fleke na plahti ili maramice po podu. Šihta joj je do 20, u 22 se gase svijetla. Ervin kuži, čuje, al me boli kurac. Već sam prošao svaki dio njenog tijela u glavi, madeži na vratu i dlačice na guzi. Toliko sam je doradio da bi se razočarao da je dobijem drugačiju. Buraz veli da smrdim, al ko da je to moj najveći problem. Sestra Ana je bila van moje lige i prije nego što sam izgledao ovako, sjebana faca i slomljene noge. Noge će ozdravit, reko mi je balavac od doktora. A plastičnjak se kune da će sve bit u redu, al znamo i ja i buraz da neće. Plastičnjaka je našla stara, našla ga skroz iz amerike, kaže da je najbolji ovdje i da mu obavezno dođemo. Stara sjedi u Washingtonu i ne kuži ništa. To fakat nije niš čudno. Taj njen frajer joj je zaljepio jebne oći sa gaf tejpom. "Markus i ja ti želimo sretan oporavak" rekla mi je jučer prek skajpa. Markus nije bio kraj nje, al kao da je, veli mama. Onda je buraz odnio laptop i ostavio me ovdje. Ovdje i nigdje drugdje, samog sa šest vrlo tužnih ljudi. Prestao je dolaziti onako često kao prije, a i kužim ga. Nisam ni ja njemu kad se liječio od bazena. Lječili smo mu sindrom, a ne uzrok. Negjde u sebi imam osjećaj da bi se trebao osjećati krivim zbog toga. Bolnica je pokazala staroj nalaz njegove krvi, i ne znam u čemu se THC mjeri ali koja je god brojka bila posramila je Ervinove promile na dan saobračajke. Moj sin ne puši travu, rekla je. Ne samo nama. Svima. Moj sin je dobro dijete. Sve mame su jebeno iste. Najviše me ganuo moj stan. Sandučić je bio prazan jer ga je buraz vadio, ali u stan prstom nije ušao. Da nisam znao bolje, pomislio bih da se ništa od ovoga nije dogodilo, da sam ušao u stan onaj dan i da je život tekao normalno dalje. Kompjuter je bio upaljen, telefon na podu kraj kreveta, rolete dignute. Volio bi pomisliti da sam ušao sa Anom sada ovdje, da smo legli na taj krevet i ne dizali se do preksutra. Spuštam torbu kraj kuhinje i otvaram frižider. Kurac, moram u duć. Skoro pa da me boli izaći iz stana, kao da me strah da ako to uradim da ću opet izaći iz njegove sigurne kupole, da me opet neće moć čuvat, al izlazim, i gledam kako mi susjedi ne mogu prestat gledat u ožiljak dok mi čestitaju oporavak. Nekima samo pobjegne pogled, neki bulje kao da ne kužim. Ni žene u dućanu nisu ništa bolje. Šta da kupim jebote? Mlijeko, kruh, i... Dolazim doma i narućujem picu, slavonsku, ko ga jebe. Klipan u bijeloj kuti je rekao da se čuvam teške klope. Ne znam za koji kurac, želudac mi je u redu. Sjedam za kompjuter i prolazim kroz stotine, ali stotine poruka, mejlova, facebook "ozdravi" pizdarija i čega sve ne. Stotine poruka i niti jedna pizda da me posjetila u bolnici. Licemjerni gadovi. Poruke na sekretarici su samo od rodbine. Niti oni nisu posjetili. Kava, pica, kavuč, i stare epizode simpsona... Nije im dugo trebalo da ih skupim sve na jedan papir. Susjed Miro, klinac od osamnaest sa kojim igram fucu kad me pukne, nije me mogao gledat u oči dok je pričao samnom. Mislio sam da je zbog ožiljaka al nije, jer mi veli da zna što mi je bilo prije nego što sam mu do kraja ispričao. I znam da nije doznao od nikog drugog jer sam svima rekao da sam bio u saobračajci. I pitam malog kak zna i pruža mi moj mobitel. Čitav, neogreban, jebote zglancan ko nov i eto mali mi ga pruža. Kaže da ga je kupio o Mice i da nije znao da je moj dok nije počeo kopat po njemu. Tko je Mico? Tko je Mico, mali? Mihael Micanović. Nevino jebeno ime ako sam ikada čuo jedno. Zvuči kao štreberčina poezijskih ambicija i visoke dioptrije. Zvuči kao mamina maza i tatin sičnić i bakin unuk i sveopće voljena osoba. Veli susjed Miro da mu je prodao mobitel za 200 kuna, goli kurac prema onome što je T Mobile meni naplatio. Veli Miro da mu Mico nije rekao od kud ga je nabavio, i da ovaj nije ni pitao. Veli Miro da živi kraj dučana u kojemu sam krao sličice dok sam bio klinac. Veli Miro da ima 16 godina. Mihael Micanović. Šesnaest godina. Čim sam ga vidio prepoznao sam ga. U slici događaja bio je sa lijeve strane drugi po redu, onaj sa frizurom ko barbi ken lutka. Lijevi sa strane i drugi po redu, koji je vikao da "pederi čekajte" do mi je kopao po đepovima. Uzeo mi je mobitel, lovu, ali ostavio novčanik. Kako lijepo od njega. Ugledam ga i stavljam kapu na glavu. Dižem šal prek lica i izgledam ko samuraj. Listopad je, dobro, al nitko se ovak ne zabunda. Ko ga jebe. Nisam si dao da razmišljam. Nisam si dao da razmišljam u bolnici i neću si dat da razmišljam sad. Nisam si dao da * zatrčavam se * razmišljam dok sam kopao po * dostižem ga * ormar u da izvučem nešto da stavim preko * svom snagom ga udaram, ravno preko glave * lica da me frajer još ne * i opet * skuži i moram to dobro * gurnem mu glavu u zid njegovog haustora * isplanirat da me nitko * držim ga za kosu i udaram od zid * ne skuži i da me ne prijave i da me ne * udaram ga koljenom od lice * nađu negdje opet u skupini i onda sam tek najebo i onda sam * cipelarim ga na podu * tek najebo i onda sam * udaram petom od potiljak * tek najebo i onda sam tek * EVO TI EVO TI EVO TI * najebo i onda... Bježim. Trčim kao curica na tjelesnom. Bole me šake i bole me noge i boli me koljeno. Nitko ne viće. Nitko ne urla. Nitko ne zove policiju. Pokušavam dokućit je li, je li to smješak na mom licu? Jesam li sretan sad? Jesam li dobio ono što sam htio? Ne znam. Zaboli me. Zaslužio je, majku mu jebem. I u trenu oka, dok sam to rekao, vidio sam se kako mu jebem mamu, MILFaću neku veselu dobih nogu. I znao sam da sam sretan. Mico ima facebook. Jeste li to znali? Ima facebook sa sviiiim lijepim slikicama jednoga sportaša. Ovdje Mico igra nogać. Ovdje Mico drži medalju nekakvu. Ovdje ga njegvi roditelji ( mama mu nimalo nije MILFaća moga zamišljanja ) ponosno grle sa smješkom na licu. Ovdje je Mico na moru, imaju viksu na Pagu, moš vjerovat? Mali Mico mora da je svaku noć išao na Zrće, gdje je čagao do jutra i pokušavao zbariti neku curku i ušmrkavao se u svlačionici. Ovdje je Micin peso, rotvajler imena Lulo, ako je vjerovati tegu kojeg je stavio na njegovu sliku, i vidi ovo, Lulo ima svoj akaunt! Ovdje Mico jede, ovdje Mico sjedi sa tekmi, i ovdje, friški, novopečeni post na njegovom zidu, su riječi "naći ćemo ga i ubitćemo mu majkuu!%". Kome pripadaju te lijepe riječi? Tomislav. Tomislav Križanić. E sad već mogu razumjeti, ovo ime već paše. Tomislav je buckasti dečko. U slici događaja bio je sa lijeve strane, prvi po redu, onaj kojemu je salo na trbuhu skakalo dok mi je skakao po rebrima. Imao je smješak na licu i podbradak na kojem su se otkrivale prve crne dlake. Susjed Miro kaže da Tomislav živi tik do haustora moje prve djevojke. Nevjerojatno. Ovo su svi klinci iz mog kvarta. Svi do jednog. Uzimam papir i pišem im imena, jedno do drugog. Pišem i Mihaelovo – no to prekrižim. I pljunem po njemu. Eto. Sad je bolje. Facebook je divna stvar, zaista je. Tomislav ne izlazi van tako često. Čekao sam ga dvije noći ali ništa. Bit će da debeli igra igrice kad dođe doma, a neću ga čekat po danu. Puknuo mi film drugu noć. Ulazim mu u haustor. Dok se penjem gore, vidim na zidu, treći kat, kraj prozora, mali grafit koji znam od prije. "P + P" Petar i Petra. Bit će jedno od njih živi u ovom haustoru. Petar i Petra bili su par o kojemu su svi pričali u osnovnoj. Petar je išao u moj razred. Petra u "C". Bili su zajendo od četvrtog razreda. Prekinuli čim su ušli u srednju. Vidio sam Petra prije bolnice, radio kao asistent nekom odvjetniku na gornjem gradu. Veli da je Petra totalna kurva, da je poševila cijeli Zagreb. Eto. Križanić. Četvrti kat. Mali živi na četvrtom katu i dalje je krme. Noga me ubija, bole me kosti. Križanić. Nabijam kapu, dižem šal, i ovaj put, za svaki slučaj, stavljam naočale. Zvonim. Ništa. Jedan je u noći, spavaju. Zvonim opet. Čujem korake. Otvara neki lik, u boksericama i potkošulji. Lice kao u tvorničkog radnika. Gleda me i šuti... Zveknem ga svom snagom u nos i preljećem preko njega dok pada. Trčim lijevo, desno, ulazim u sobe. Wc. Kuhinja. Čujem ženski glas, "Marko, MARKO!" Ne vidim nikoga. Vračam se do hodnika i vidim ju, u spavačici, izlazi na hodnik i dere se. Marko se drži za lice i nešto govori. Idem prema izlazu i ugledam ga, debeli stoji u hodniku, zaleđen, blijed ko krpa. Dolazim do njega i gledam. Njegovo lice bilo je prepuno čuđenja. Kao da se ništa od ovoga zapravo ne može dogoditi. Ne smije dogoditi. Kako će? Lice totalne zbunjenosti i dizorijentacije, kao jedan jedini upitnik ili jedno jedino pitanje nacrtano na tom licu, "zašto?". Znam to lice napamet. Udaram ga. Mali pada. Primam ga za košulju i nosim do vratiju, te mu stavljam glavu između vrata i štoka i zalupavam ta vrata kao teenagerica na PMS u. Majka mu iza urla u hodniku. Udaram ga svom snagom, on na podu, i ja mu skačem po torsu. Zveknem ga još jednom i okrećem se. Marko i dalje na podu. Izazim iz stana, svi susjedi koji su izašli sada se vraćaju natrag u stanove i zaključavaju vrata, zvuci lokota kao orijentalni zvončići. Tomislavova mama je već na prvom katu, juri dolje i urla. Uzimam neku jaknu iz hodnika, prekirvam si lice njome i jurim dolje, trčim dvije tri stepenice od jednom, usprkos boli u koljenima. Dok sam došao do prizemlja, majka je već izjurila na ulicu, ja izlazim kroz druga vrata koja vode u parkić iza zgrade. Dok idem prema stanu, kopam po đepovima jakne koju sam maznuo. Par kuna i nekakvo smeće. Uzimam kune i bacam jaknu u koš za smeće, vadim upaljać i palim je. Kad sam bio sa druge strane ceste, netko je već vikao da tko je zapalio smeće klinci majku li vam jebem. Iznenađujuće je to što je na vijestima prvo izašla priča o Mihaelu. O stravičnom uličnom napadu na maloljetnika u inače mirnom kvartu. Slomio sam mu lubanju. Imaju sreće što, kaže novinar, nema unutarnjeg krvarenja. Na dnevniku je kasnije bila njegova majka, sređena za novinare, i govori da je njen Mihael mirno i drago dijete i da je tragično da su mu vako naudili te da je stravično da naša djeca više nisu sigurna u našem gradu. Ne samo djeca, majko. Kad je sljedeći dan već izašla priča o drugom stravičnom premlačivanju, 24 sata je krenuo sa naslovnicom "ulica smrti" makar nisu oboje u istoj ulici i nitko nije ubijen. Glasnogovornica PU zagrebačke objavila je da je policija na tragu zločincu nakon čega je prikazan fotorobot. Čovjek prekirivena lica sa naočalama. A u kurac. Na petama su mi. Buraz je došao do mene. Popili smo pivu i pravili se da ne vidi ožiljke na mojim rukama. Odveo me na čevape. Bila je njegova djevojka sa nama. Draga curka, 22 godine, studira pravo. Speglana kosa, uske traperice. Buraz je dobro upecao. Ja sam platio čevape. Lova od osiguranja je sjela. Buraz je otišao sa djevojom u šoping, a ja sam šetao po gradu. Lišće je padalo po zelenom valu kao konfeti. Ante. Konačno da i jednog Anteta nabijem. Ante je sve što bi jedan hrvat htio biti. Zgodan, mlad, popularan, Thopmsonovac. Slike na facebooku ga osuđuju na par mjeseci na temelju ustaških simbola i obilježja. Valjda je maloljetno otporan. Ta maloljetna otpornost na zakon je nešto na čemu sam pomalo i zavidan. Nije da bi ga uhapsili i da nije maloljetan, ali sigurno pomaže. Ante nije u mojem kvartu, jok. Živi u kući negdje u periferiji, al nemam pojma gdje. Pratim ga od škole sve do utrina. Te utrine su u pizdi materinoj. Vidim ga gdje ulazi u kuću koja izlgeda kao da je vidjela bolje dane. Jedna od onih kuća čiji vlasnici odbiju primiti konpenzacijski stan da se tu sagradi zgrada, pa sagrade zgradu oko kuće koja sada strši kao djevica u Pirani. Auto pred kućom je mercedes, onaj stariji kojeg voze svi taksisti ikad. Poželim strgat prednji simbol mercedesa kak to rade na filmovima al koji će mi kurac. Kupujem novine na trafici i sjedam sa na tramvajsku stanicu sa koje se vidi kuća. Mali je izašao nešto ranije nego što sam se nadao, bio je još dan. Šećem sa njim sa druge strane ceste. Mali ulazi u konzum i vraća se pet minuta kasnije sa kruhom i mlijekom. Nosi crnu kožnu jaknu koju bi maznuo ali ne ću. Gledam ga, mali ustaša sa walkmenom u ušima nosi doma kruh i mlijeko. Poslije njega su 24 sata bile malo zbunjene. Više nije bila ulica smrti nego se, citiram, radius maloljetničkog premlačivanja proširio do drugoga kraja grada, zar nitko više nije na sigurnom? Mali Ante i njegovi prijatelji sada su bili slikani zajedno. Naime, ili je netko priznao ili novine pohvatale da se sva trojica međusobno znaju. Upozoreni su svi učenici te škole da se paze, jer manijak očito hara oko nje. Glasnogovornica PU Zagrebačke i dalje je smirivala tenzije, policija ispituje svjedoke i na tragu je maskiranome kriminalcu. Mali Ante izgubio je večinu prednjih zubiju. Da ne znam bolje, rekao bi da se ne može popraviti. Markus mi je posalo našto novaca iz amerike. Kaže, ako ti zatreba. Seljačina. Zvone je taj. Zvone je taj koji je prišao do mene taj dan prvi. Svi su imali šalove oko vrata ali ovaj je imao čitav dres. Valjda je bila neka tekma, i ovi su valjda taman krenuli doma kad sam ja prolazio. Zvone je kulerski došao do mene. I sjećam se kako nisam ni registrirao da hoda prema meni sa rukama iza leđa. Nasmješen. Dal imam kunu, pitao je. I gledam ovdje tu skupinu klinaca, oko šest, sedam. I ne znam jesam li odgovorio ili ne kada mu se ta šipka stvorila iz leđa i opalila me po licu. Kad sam pao i kad su prišli, zamrznuo mi se kadar koji vidim i sad. Tomislav sa lijeve, iza njega Mihael, Ante se sa desne pritrčava, a prednji, šipka i smješak, Zvone. Zvek. Zvek. Zvek. Za mene nije pisalo baš ništa u novinama. Policajac je kasnije rekao, znamo mi za tu badnu. Mjesec dana bolnice za par sto kuna i mobitel. Zvone živi u centru. Tik do tomislavca. Posudio sam od buraza štap za hokej i obukao dres dinama. Kapa na glavu i šal preko lica, naočale prek glave i hokejska palica u rukama, ja stojim u mraku kraj njegovog haustora. On izlazi, puma tenisice i lakoste košulja u gačama. Lančić oko vrata i narukvica oko ruke, neki skupi mobitel u drugoj. Ovak dakle izgleda zagrebački huligan. Tatin sin. E lik, dal imaš kunu? Zvek. Zvek. Zvek. Još jedan fotorobot sljedeći dan. Muškarac, srednjih godina, navjerojatnije navijač bed blu bojsa. Jedna gospođa što živi prek puta, vidjela je kako napadač trči nekako čudno, kao da šepa. Buraz me pitao je li se isplatilo? Nisam mu znao odgovorit. Tjekom dana nitko nije mogao začepit o nasilničkom napadu u centru grada, k tome još na maloljetnika. Napadlo se policiju, napadalo se vlasti. 24 sata je doživila ultimativni orgazam. Grad smrti. Izjave penzionera kako u njihovo doba nikada toga nije bilo. Roditelji pretučenih da će platit bilo kome tko može išta reći o traženome. I negdje na kraju dana, drukčija izjava. Jedna djevojka iz razreda pretučenih, na pitanje kako se osjeća da su joj prijatelji pretučeni, se rasplakala. Zatim je, u jecajima, objasnila kako je pristala popušiti jednome od napadača penis jer su joj prijetili da će joj gurnuti glavu u pisoar. Kupio sma burazu novi štap za hokej. Rekao je da mu ne treba, da je prestao igrati nakon srednje. Napili smo se jednu noć. Pijani smo srali do kasno u noć i gledali TV. Sljedeći dan sam ga odveo na sajam i kupio mu auto. Nije bio preskup, mislio sam, samo da može po gradu. Nakon što smo sredili papirologiju, odfurao me doma. Sjedio sam i gledao kroz prozor. Skoro će zima. Na facebooku su me već počeli pitat pa kad ću ja to izač iz bolnice. Frižider prazan, pa krenem po kruh i mlijeko. Na putu do tam, sretnem burazovu djevojku. Pitao sam je ima li kakvu frendicu za mene, i rekla je da će provjerit. Malo joj je pogled pao, ali to je rekla. No, svejedno, kaže mi hvala za auto. Ja velim nema na čemu. Svi likovi u ovoj priči su izmišljeni te je svaka slučajnost nenamjerna. |
Želim da znate za novi proizvod koji je vani. On će vam olakšati živote na načine na koje niste mogli sanjati o. On je revolucionaran u svim pogledima, inovacija kakvu još niste vidjeli! Ona je prilagodljiv vašim potrebama i željama! Dostupan svakome! Bez njega, sve ono što ste radili do sada postaje mrvicu teže, mrvicu beznandije. Jer ovdje je naš proizvod koji to radi sam od sebe. Samo ga uperite u željeno mjesto korištenja i on napravi sve ostalo. Eto, blog.hr, slobodno nadodajte link "OVDJE" i ovaj post će bit puno bolji od ove šupčinske reklame koju ste mi nabili na blog bez ikakve najave il, u jebote, pitanja. |
Dobio sam traperice iz Aljaske. Prave američke. Uske. Nikad prije nisam ovako uske traperice nosio. Vrijeme se mijenja, valjda. Čak si izgledam seksi u njima. Volim se gledat u prolazima u odbljesku od stakla svih tih prodavaonica. Ziher, neki podavači u njima misle da kontempliram o kupnji ovih novih cipela u izlogu al ne, samo prolazim, gledajući se kako hodam. Osjećam se nešto kao što bi se nesigurne djevojke trebale osjećati dok stupaju na prvi dejt, i to naslijepo, i sredile su se full i sad klipsaju do trga sve nesigurne i gledaju se u refleks s opravdavaju svaki element osim onoga kojeg ne gledaju jer znaju da nisu zadovoljne sa njime. Ja sam drugačiji, ja buljim u točno te elemente. Jel mi guzica prevelika u ovim trapericama? Je. Imam predebelu guzicu. Vidi kak je debela. U pičku materinu. Cijeli život nosim široko i sad najednom mislim da znam o čemu se sve to radi, te uske pizdarije. Prvenstveno, noge bolje izgledaju u njima. Ako imaš dobre noge. Koga da pitam imam li dobre noge? Kakvo bi to muško ja bio da dođem do nekoga i pitam, ej, kakve su mi noge? Curke se to smiju pitat, i često pred muškima koji, povođeni valovima neobjašnjivog optimizma, smatraju da je pitanje "kako mi sise izgledaju u ovome" vode u nekakav prelude nekoj seks sceni iz lošeg pornića iz 60tih. Istovremeno, curke znaju zašto pitaju jer znaju što mogu očekivati, ja nemam pojma kakve su to lijepe noge u muškarca. I kako bi zapravo trebao saznati? Koji je to Cosmopoliten za muškarce? Mens Health? Nisam siguran da postoji. Imam par gej prijatelja za pitat ali se ne mogu oteti dojmu da bi samo moje pitanje predstavilo kakav poziv ili prijedlog tom muškom umu, jednako kao što kod djevojaka ne bi. Muško mozak je muški mozak, bez obzira na preference po spolovilima. Plus, tu je i onaj alpha mužjak gard kojeg moraš održavat, i kakav to pater familias pita kakve su mu noge? Čuo sam negdje da postoji Playgirl, za djevojke, jel, i nikako mi to nije jasno jer ja nisam upoznao djevojku koja masturbira na porniće. Sve na maštu, na neki imaginarni scenario gdje je seks prisutan ali dovoljno obskuran da, ne znam, zadrže svoju čistu bijelu mantru čistoće, valjda, jer mnoge moje frendice ne vizualiziraju što im fjarer radi nego više tko je taj frajer na prvom mjestu. Čudna neka kobinacija. To je čudno kod drkanja na fantazije. Zbilja je. Nakon nekog vremena istrošiš sva poznanstva. Svako zabranjeno voće, svaka frendica koja ti ne da, svaka susjeda koja ti je možda a možda nije rekla da si joj sladak u tim hlačama. I onda stojiš tamo, ili ležiš, što već, sa erekcijom i provedeš prvih par senzacija tražeći osobu adekvatnu za ovodnevni drk, i skužiš da nema nikoga na koga već nisi sto puta do sad, i sad ste kao stari par i svaki dio tijela znaš napamet, i kako se glasa i što voli, kreirao si vlastite male ličnosti u glavi koje, uvjeren si, nešto slično djeluju i u real life. Možda čak i malo lošije. I znaš si ostavit nešto za rezervu, nekoga koga ne diraš dok ni fakat ne zatreba, i kužiš da ni to više ne pali – pornografija ti je jedini izlaz. I zato djevojke nikad ne pređu na porniće. Ne drkaju dovoljno. I to mi se, negdje u primogu, odvijalo dok sam si gledao refleks u prozoru birtije kraj dućana dok mi nije prošlo kroz um da me možda već polako gledaju sa druge strane sa stanovitim čuđenjem. Je li ja to gledam njih i koji kurac buljim. I u trentku kretanja, primjetio sam da sam zadovoljan sa svojom guzom. Alarmi koji su se tada popalili i urlali da jedan heteroseksualac ne smije tako razmišljati o svojoj guzi, i kad smo već kod toga, da je tako zove, zvonili su sve dok samopouzdanje nije dalo neki zeleni mig i kada sam skužio da mi je ugodno hodati u ovome. Sjetih se odmah nakon, kako ne volim kad curke nose uske hlače, koliko god seksi im noge bile, jer više volim haljine i ne kužim kak ih curke odbijaju nositi. I sad, negdje u hodu do haustora, ja kužim zašto. Toliko kužim da napravim krug oko zgrade noseći ih. Poželim stanjiht svu svoju garderobu, puknut ih na pranje pod preniskom temperaturom ili nešto, i ako već budem izgledao smiješno, stavit ću englesku zaastavu na sebe i tvrdit da sam pankić! Što je šteta jer sam totalno zaljubljen u ovu indie spiku. Zašto indi rockeri ne nose usko? Svatih, gotovo instiktivno, da sad mogu komotno u šambalu. Ili što već. I mislim da hoću. Obrijat ću se i sredit frizuru i stavit neku usku košuljicu na sebe i pravit se da imam para jer se to ne može improvizirat. I kada uhvatim neku curku i kad se odemo pipat, ova uska spika sigurno čuda radi za ono preko odjeće. I shvatim, hodajući svoj treći krug oko zgrade, da bi se u ovom hlačama bacio u more. To mora da je jeben filing. Možda i odem, ovih dana. Pa da, još imam vremena. I kada me netko pita nešto samo ću ih uputiti na ove hlače, i sve će biti jasno. Ili jasnije. Ili jasno nimalo ali dovoljno konfuzno da nitko ne traži nikava objašnjenja. |
|
Prazan grad. Prazne ulice. Valjda logično, uzevši u obzir datum. Ljudi su negdje drugdje. Tamo negdje gdje, moja je pretpostavka, rade druge stvari nego one koje bi inače radili ovdje. Kupanje je jedno. Sad, u njihovom odsustvu, grad je širom otvorio svoje ruke, nešto poput pingvina koji se pojavljuje tek kad se vrata frižidera zatvore. Stoji tamo, sa kljunom u zraku, i ne kuži. Gdje su svi. Maloprije su bili ovdje. Svijetlo se gasi, i sav onaj život do tada zaklonjen stvara se, izlazi iz šahtova, birtijskih prozora, malim rupicama u zemlji iz kojih su gliste izbacile svoje, čekaj što su to, glave? I sada, prazan, on je pun. Jučer sam hodao ilicom. I kad kažem hodao ilicom baš na to nekako mislim, hodao po sredini ilice. A nije ni bilo kasno ni to. Znam da to mogu i kad je grad krcat ljudima, ali sada je nekako to filing za sebe, rezerviran za ovakve prigode kada primjećuješ stvari koje prije nikad ne bi. Dođe mi da zovem ljude. Jednog po jednog. I zapisujem na karti gdje su, i crtam linije između njih, i na kraju pogledam što sam nacrtao. Neku golemu konstrukciju koju bi zaljepio na zid da bude nekakav strašan podsjetnik da ja nisam ni ja jednom od tih mjesta, nego ovdje gdje mogu primijetiti da tamo nisam. Možda bi tu kartu mogao uzeti kao nekakav putokaz, pratiti te linije po njoj dok ne stignem do zadnjeg odredišta i onda? I što onda? Kada sam krenuo na ljeto ovo ljeto nisam spremio svoju spavaću vreću. Na putu prema Splitu sam zvao sve koje znam u Splitu da mi srede spavaću vreću, u tom kratom razdoblju između stizanja i kretanja. Popio sam kavu sa kolegicom i gledao oko sebe u grad koji je zimom prazan a ljetom pun, i pomislio kako je moj grad na to sigurno ljubomoran. Ništa zato, zagrebačke zime su ipak posebne. Ta mi je kolegica dala svoju vreću, vreću za koju mi je napomenula da je još iz studentskih dana njene majke i da je dugo nije koristila. Bila je to veća vreća od one koju sam imao prije, velika roza rola koju sam vezao za ruksak i tako izgledao kao pravi kamper, što nisam, jer u životu nisam šator podigao. Ali odijelo čini čovjeka. Ljudi su pristojni prema kamperima. Ne u Hrvatskoj, ali negdje sigurno. Tamo gdje se skupljaju kamperi, ne radi krajolika već radi gostoprimstva. Negdje na otoku na pješćanoj plaži, upozano sam, pa dobro nisam baš upoznao više dotako se, sa škvadrom koja šatorima ljetuje već godinama, i htio sam, gotovo instiktivno, napustiti svoju škvadru i pridružiti se ovoj, gitarosvirajućoj, šatoroljetujućoj, knjigočitajućoj škvadri koja mi se činila nešto kao ta zemlja gostorpimstva; Imam dojam da bi me, ako bi ih zamolio, primili gotovo jednako instinktivno kao što bi ja odjebao svoju. Jaki su to instiknti. Dalo mi je inspiraciju sprijateljiti se jako dobro sa nekim svojim ljudima i stvoriti svoju škvadru, i tako putuovati po svijetu, ili otocima, sa njima sljedećeg ljeta. To je, između ostalog, a to je puno ostalog, moj veliki san. Ima ti škvadru. To je zato što gledam prijatelje. Oni su škvadra. Volio bi filtrirati cijeli facebook i naći to recimo osmero ljudi koje bi ovjekovjećio svojom škvadrom i prisilio ih da se međusobno druže. To bi ja. Mogli bi i imati neku tetovažu. Ja bi napisao pjesmu o nama i pjevao je po cestama dok nisam sa njima. Neka vrst Porno Bande, ali bez života ni smrti ni pornića ni snuffa. Jel to ok? Mora da je, smješim se.  |
|
Ponekad pišem u hodu. Po tramvajima, studijima, sobama raznih namjera i okupiranosti. Stojim tamo i gledam u nešto i pišem. U glavi. I to dosta brzo nestane, da, i možda bi trebao počet zapisivat ono što pišem u nešto malo više materijalno, al onda bi ljudi znali da pišem. I onda bi trebao prestat pisat i radit ono što ljudi od mene traže u to zadano vrijeme. Tada. Često ovako započnem post. I stanem. Ne sa nekim jakim razlogom, više sa nekoj ideji da post nigdje nejde pa nemam zašto pratit njegov put tamo gdje nejde. To je obično tamo negdje za koje mjesto ne znam, to mjesto gdje ide, to jest ne ide. I onda stenam jer nemam pojma kako pratit misli ako nemam pojma kamo idu, jer ono, ne znam gdje me vode. To je kao primiti nekoga za ruku i pratiti ga na riječ mu njegovu jer kaže da je okej i da ga pratiš. Često, da je to djevojka koja mi ponudi ruku nekako volonterno znam da je sve okej i sav nekakav sretan pružim tu ruku i pratim je, znajući da me vodi da se ljubimo, ili barem nadajući se da me vodi da se ljubimo jer bi nekako baš to mogla, da hoće. Često to hoće, kad me primi za ruku i vodi. A ja stojim tamo, sa praznom ekspresijom na licu čekajući da me netko odvede tamo gdje me želi odvesti, najviše zato što je to mjesto gdje i ja želim ići. I onda odemo, ja kao jedna od onih izgubljenih stjena koje vire iz mora i ruše titanike, ona kao akustična gitara i neka nota negdje, ne znam, neka iz pjesme koja bi svirala kada bi me odvela. I onda pratim nju gdje god me vodi i ne stajem dok me tamo ne dovede, il skrene naglo negdje drugdje pa je pratim tamo. Zabavna je to igra, to praćenje. Najviše zato što si radostan. I slobodan, na neku ruku, ruku za koju te drži. I često želim to napisati brže, češće i stalnije. I zato ne želim brisati ovaj. Jer je tu i jer je krenuo i stao, tu negdje. Možda me vuče za ruku negdje drugdje.  |
|
Ima jedna slika na jutarnjem.hr. Ne znam zašto jedino čitam jutarnji i tu i tamo monitor al nekako mi se "j" tipka konfigurirala na firefoxu da mi prvo sugerira jutarnji, pa kad već sugerira kažem si da možda ne bi bila loša ideja vidjeti što ta sugestija želi od mene. Odvela me do te fotografije, koju vam neću pokazati jer nisam siguran koliko dugo bi ostala gore kada bi netko od njih skužio da sam je ukrao. Na njoj vidimo maksimirski stadion, možda ona ista tribina koju smo na fotografijama viđali hiljadu i jedan put, često u istom kontekstu, ali ne i u istim državama. Često se pitam, zapravo sad prvi put, što bi Maksimilian Vrhovec rekao da mu je netko rekao da će danas bit tik do njegovog parka stadion na i kraj kojega će se događati ono o čemu pišem. Ta stara nekakva, nedovršena gromada cementa i metala koja ne služi ama baš ničemu osim Thompsonu, U2'u i nogometu da rade ono što rade najbolje – skupljaju ljude u skupine i filaju ih emocijama, kako kojima koji. Ne jednoj od njegovih tribina – stajale su dvije takve skupine, jedna profesionalno, druga manje profesionalno ali jednako uvjereno da jest, jedna u oklopu i pendrecima, druga u trenirkama i sunčanim naočalama. I jedna od tih spodoba skupini treniraka urla na policajca u gesti "štae pederu" dok ovi stoje, u akciji, dok se jednom ako ne i svima od njih u glavi formira misao "o zašto jebote na prvi maj moram biti ovdje", dok dolje na travanjaku treća skupina naganja loptu kako bi je, što prije, stavile u gol, kako kome koji. Maksimilian bi stajao u šoku. Iznenađujuće što bi on bio jedini – jer nitko drugi nije iznenađen. Ovo je postao naš standard, reklo bi se. To i trganje policijskih autiju jer su policajci, tramvaja jer su tramvaji, dalmatinaca jer su dalmatinci, i jednog Šibenčana dan ranije jer je hodao po ulici sam da bi ga četvero udarilo paliom, cipelarilo nogama i probolo nožem te nestali. Četrdeset godina kasnije četiri penzionera sjedit će negdje na nekakvom naslonjaču i gledat što god će proć kao milijunaš, sa nekakvim unucima koji neće sa njima razgovarati puno jer neće kužiti ono što god će proć kao kompjuter. Neki purgerski policajac prijavit će zapisnik i obećati da će dati sve od sebe da bi uhvatili to četvero drugih purgera dok neće odustati i staviti nekakav fascikl u staru prašnjavu ladicu pokraj automata za vodu kojeg nitko ne puni jer ionako svi piju kavu. Majka tog Šibenčana dočekala ga je u tuzi i nemiru, u strahu da ga pusti da se vrati u Zagreb, gdje ga čeka djevojka, druga Purgerica, koja ga voli i želi da joj se vrati, jer je usamljena i ne želi biti sama. Malo dalje u gradu koji je nekoć bio metropola, druge majke se boje za sinove policajce koji zaista nisu zaista zaštićeni, dok se svi slažu u jednome – trebao ih je sve upucati. Sve bi ih trebalo ubiti. |
|
Napomenuo sam već, ako nisma i više puta, što jesam jer mi je to glavna tema ovdje, da muzika ne krene u trenutku kada poljubite ljubav svog života po prvi put. Znao sam to do maloprije kada mi je palo na pamet da kako bi ja to trebao znati? Ja nikad nisam poljubio ljubav svog života. Odkud meni ideja da muzika ne krene kada poljubiš ljubav svog života? Iz kojeg iskustva to govorim? Iz koje premise ja to krećem u argument? Iz pozicije čovjeka koji je ljubio ljubav svog života? Ali ja nikad nisam čuo muziku kada sam ljubio ikoga, osim iz kakvih obližnjih zvučnika. I siguran sam da ta muzika nije bila lagana akustična indie pjesmuljka sa ležernim vokalom romantičnih tonova, nego neko tehno smeće koje nikome nikad neće ponuditi baš previše smisla. Istovremeno, možda je TO bila ta muzika? Kako sam samo mogao otpisati muziku koja se itekako puštala u tome trenutku kao glupom tehno pizdarijom? Zašto nisam cijenio taj trenutak malo više? Također istovremeno, možda malo istovremenije, možda ne moram JA čuti tu muziku nego gledatelj, u kojem slučaju mi sigurno ne bi to rekao, kao ni nikome drugome u strahu da je pod utjecajem nekakvih audio halucinacija u kojem bi slučaju zaboravio na tu muziku i krenuo dalje. I što bi ja trebao? Pitat osobe kraj sebe svaki put kada poljubim nekoga po prvi put jesu li, ili čuju li upravo muziku? Kakve halucinacije bi oni pretpostavili da ja imam? I što ako nema nikoga oko mene? Što ako sam u sobi? Sam? Kako bi ja trebao znati sa svira muzika? Trebam li u takvim slučajevima sa sobom nositi diktafon i stisnut rec prije poljupca? Moram li na temelju kazete tihih zvukova poljubaca u kompletnom nedostatku muzike prihvatiti da ta osoba sa kojom sam snimao te zvukove nije ljubav mog života? Ako je to slučaj, što bi trebao napraviti? Tražiti dalje? Što ako JA želim da ta osoba bude ljubav mog života i pustim muziku sa istog diktafona u trenutku poljupca? Ili da naručim bend španjolskih soprana da sviraju u tom trenutku? Hoće li taj čin muzike učiniti da ja pronađem ljubav svog života upravo u osobi koju ljubim u tom trenutku? Ovo su sve komplicirana pitanja koja moram uputiti nekome tko je zaista poljubio ljubav svoga života i čuo muziku, ali neću pasti na "muziku u našim srcima" ili "pjevale su ptičice", ne ne, i sve dok ne dođem do nekakvog odgovora na to pitanje neću odustajat od teglenja mini linije sa sobom na svaki prvi dejt, jer, iskreno, kada niste ljubili na prvom dejtu? Tko još čeka drugi? Imam informaciju za sve vas koji strpljivo čekaju taj trenutak, muzika će jednako početi svirati na prvom kao i na drugom dejtu, ako već mora počet svirati uopće. Drugi dejt je neće nimalo uljepšati ili povećati mogućnost njenog dolaska. I hoće li muzika nastaviti svirati u trenutku kad je primim za vaginu? To nije vrlo romantičan trenutak. Više je seksualan i dramatičan, hvatam je za vaginu. Hoće li muzika u tom trenutku promjeniti tonalitet? Iz dura u mol? Što kada joj počnem lizati tu spomenutu vaginu? Ja ne mogu zamisliti hepi laganu pjesmicu dok joj ližem muf, čak štoviše ne bi se mogao koncentrirati. Imao bi osjećaj da se od mene očekuje nešto drugo, kao dat joj sladak poljubac u vrat, primit je za ruku i počet trčat sa njom po praznoj cesti, ili nešto drugo tako romantično. Seks, doduše, mogao bi prihvatiti takvu vrstu muzike u pozadini, ukoliko je seks spor i nespretan, šarmantan, neugodan ali sa ogromnim stupnjem tolerancije, koji prelazi u spretniji, žustriji i lijepi seks ali hoće li se muzika promjeniti kada promijenimo poziciju u nešto što nije misionarsku? Može li biti romantičan doggy style? Tko se još, sa puno ljubavi, seksa u toj poziciji? Ševite li vašu ljubav vašeg života ko psa? Ne ne, nema tu muzike, ali taj tren kada izmoreni legnete natrag na jastuke i nasmješeno uzdišete zajedno, tada možete očekivati muzikicu, ako je ima. To je romantičan trenutak, sladak trenutak, ali moralo je doči do njega! Kako doči do njega a da i dalje atmosfera bude simpatična i slatka? Stane li muzika dok se prašite ili ide i dalje? Ovo su stvari o kojima razmišljam kada se pitam propuštam li što sa time što nisam u vezi. Ljubavi, ja bi te u guzu. To nisu riječi jednoga zaljubljenog tipa. Jebo me pas. I znam da će mi sada gomila zaljubljenih parova početi soliti pamet kako je analni seks sastavni dio ljubavnog života koji može itekako biti lijep i ugoran za oboje, ali nisam impresioniran. Ja ljubav svog života nikad ne bi mogao jebati u šupak. Ako vi možete, preispitajte svoje mogučnosti čujenja muzike u trenutku te radnje, negdje između agoniziranih usklika vaše drage koju u tome trenutku penetrirate penisom u guzu. Muzika, jebo vas. Ona definira planetu. |
| < | ožujak, 2012 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
