|
Svijet ima tendenciju ne odgovarati na pitanja čiji bi ti odgovori mnogo pomogli u mnogim zadanim trenucima. Ja sam, recimo, ne, ozbiljno, "recimo", ajdmo svi izreći to na glas ili "recimo" nema pretjerano smisla, osim ako čitate na glas, nekome, ili sebi, ili što već, no čekaj pobjegla mi misao, dakle ja sam recimo, ili ne recimo, što već, stravično izgubljena osoba. Ono što je stravično u spomenutoj izgubljenosti je, valjda, što nisam siguran jesam li, zapravo. Jer ako znaš da si izgubljen više si siguran nego ako ne znaš jesi li, imaš od kuda krenuti; izgubljen sam. Dok je nebo, na zemlji smo. Zadatak je fantastično jasan, pronađi se u prostoru i prestani biti izgubljen. Putokazi, buraz, ili karte, appovi na telefonima, kompasi i mahovina za koju nikad nisam bio siguran kako izgleda, Zvijezda Sjevernjača, ili, jebemu, pitaj škvadru u prolazu, malo kad su ljudi toliko pristojni nego kada daju smjernice. Valjda ih automatski stavljaš u poziciju nadmoći. Valjda znaju više od nas u tom trenutku. Možda je to dobar osjećaj. Ako ne ništa, znam gdje sam, a to je više nego što zna ovaj tip ispred mene, blago zbunjenim pogledom na licu pokušavajući vizualizirati stabla i kućice i ulice koje mu opisuješ, okej, imam dojam da lijevo vodi desno i natrag ima tendenciju izgledati isto kao naprijed samo u kontru. I onda se nađeš, manje zbunjenin pogledom, u onom prijelaznom si periodu između izgubljenosti i orijentacije, jesam tu, jesam, evo me. No to nije izgubljenost o kojoj govorim, mada zapravo je, ne, govorim o izgubljenosti kada nisi siguran jesi li izgubljen. Što ako pogledam iza onog ugla i nemam ni najblažu ideju gdje iza ugla vodi i gdje bi mogao završiti ako iza ugla odem? Koja je svrha tog ugla ako kurca ne znam kamo vodi. Tko je taj ugao tamo stavio i zašto. Kakve su mu namjere bile. Ugao je zajeban za izmanifestirati. Moraš, ono, sagraditi dva zida koji idu i špic, po mogućnosti da sa zidovi grade nešto suvislo, mada je suvislo riječ koju ne volim jer nije dovoljno sanjiva, stoga ju možda baš u tom negativnom kontekstu koristim ovdje, no tko će ga znat. Ja sigurno ne. Jer sam izgubljen. Ako zaista jesam. Oko čega nisam siguran jesam li. Ljudi mi turaju ( turaju je bezobrazno sugestivna riječ ) karte u ruke, grle me jednoručno dok drugoručno pokazuju prstima u stabla ili smjerove koji ne spadaju u bontonsku ideju "ne pokazivati prstima", jer kako mi možemo biti sigurni kako se stabla ili ulice ili planine osjećaju kada pokazujemo prstima u njih, možda imaju iste osjećaje kao kada ih upiremo jedni u druge, mada mi i dalje nije jasno zašto bi taj osjećaj bio išta manje nego divan, mislim, zagonetan je, ne mora automatski biti pogrdan. "Vidi njega" rekla bi misao iza prsta, "u, elem, jebo te, kako je zgodan", "o, ona je sigurno izuzetno vrijedan osoba" ili "mmm, vidi mu dokoljenke" ili što već, zaista, namjere iza upiranja prstiju ovise samo o osobe iza prsta, što je više-manje karakteristika svih simbola ili riječi ikad igdje, ne možeš okriviti ni prst ni riječ nego namjeru osobe koja ih korsti, no ajde, nije bitno, dakle ljudi oko mene upiru svojim prstima u manje uvrijeđene smjerove koji su mudriji no mi pa ih to ne dira previše, upiru dakle u namjeri da mi pomognu u orijentaciji, mada nisam siguran trebali mi baš orijentacija, i zašto je riječ "orijent" unutra, nisam siguran jesam li na orijentu, niti što je to točno. Ono što me zbunjuje, doduše, ne, ozbiljno, baš do duše me zbunjuje, onaj dio između nadživota i što god je ovo, zbunjuje me ta sigurnost tih ljudi tih namjera tih prstiju koje upiru tako sigurno uz smjerove za koje su svi sigurni kamo vode. Kako pobogu možeš biti siguran gdje išta vodi igdje, i kako se usuđuješ osjećati tamo samouvjereno. Samouvjerenost je izuzetno dosadna, moraš biti dovoljno nesiguran da se pitaš, jer ako se ne pitaš nikakvi dogovori nisu u prilici stići, mislim, čekaju iza ugla, spremni su, no poradi kojekakvih semantičkih razloga ne mogu doći dok se ne pitaš neki kurac, čekaju svoj znak, ne mogu doći nepozvani jer je to nepristojno, i nisi siguran možeš li ih sortirati u pravovaljane ladice mozga ti ako dođu bez etikete, ej, buraz, ja sam odogovor na ovo i ono. Mislim, moraš se pitati da nešto stigne? Moraš biti izgubljen da se nađeš? Moraš li? Vidiš ovo je zanimljivo. Prsti su me doveli do ovog pitanje. I prsti mi ne daju odgovor. Kako mogu napisati toliko riječi samo da stanu stizati kada ja nisam siguran kamo idu? Kako ih nisam navikao do sada? Tko će ga znat. Ja sigurno ne. Jer je tako zabavnije.  |
| < | travanj, 2014 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | ||||
