|
Provodim svoje dane boreći se sa strahom. Od kad sam, recentno, solo ( htio sam napisati "od kad smo prekinuli" ali ne osjećam da smo neki konkretni entitet više, mislim, nije kao da "ona" više postoji da "prekine" išta, to sam samo ja sada ) imam borbe, gladijatorkse, okružen spektatorima i preprodavačima kikirikija i smokija, sa strahovima i osjećajem manje vrijednosti. Osjećam se pomalo bezvrijedno, i onaj neki skoro zaboravljeni osjećaj panike i samoće, izmješane zajedno u zlu, tupu masu koja boli kao stara masnica koja tvrdoglavo odbija otići, vratio se danas kao stari prijatelj, gost, zapravo, i sjeo na svoju uklesanu fotelju kao gospodin nalik Depresiji, koja je moje hodnike dekorirala ogrebotinama svojih pobjeda. Svaki put kada ne krenem, kada osjećam da mogu ali stanem prenaglo-prerano, ona pobjeđuje, i navikla je. No ovaj stari gost mnogo je opasniji, jer me pretvara u nešto drugo, korigira me svojih samouvjerenim, taštim prstima u neku ljusku osobe koja u sebi kao da ne sakriva mnogo bolje tajne. Kočnice svih sorata prorade unisono, postanem statični trkač od vlastitih demona, i evo me, "to si sad, opet, ti" kao da mi govori. "Ti si ova osoba sada i nije kao da mnogo toga možeš napraviti oko toga", i tu mi zadnju misao ponavlja opet i opet i opet dok valjda, kajaznam, ne povjerujem u nju. Provodim svoje dane ne slušajući ga. Sjetim je se, ponekad. Bivše. I dalje se borim da se podsjetim na lošije strane, one oko kojih smo prekinuli, valjda, čisto da izbalanciram nostalgiju koja je čitavom, debelom guzicom zauzela položaj na vagi, za koju bi kontrabalans zahtjevao mnogo bolje argumente od mojih, koji bi odmah bili veći kada bi vjerovao u njih. Proveo sam dane i dane kriveći sebe za tuđe poglede, tuđe riječi. Govore mi da moram naučiti biti sam, sprijateljiti se sa sobom dovoljno da bit sa sobom ne bude tako usamljeno iskustvo, da mi ne trebaju drugi da popunim svoje rupe, i provodim svoje dane nadajući se da su u krivu, da je ključ u veselju da veselju daš prostora da uđe, ne natrpavši si hodnike uma crnijim mislima koji imaju tendenciju zauzimati više prostora nego što im treba, kao zlocrtna optička varka koja čudi ako ne razmisliš o tome. Jer znam taj osjećaj od prije, i malo toga znam koliko znam da ga više ne želim imati, pa ga ponekad pustim da me prođe, da me uzme, da sjedne pizda na svoj tron i pravi se gazda sa svim uvjerenjem kojega mu posudim svojom darežljivošću, samo da primjeti da nije ni približno poželjan koliko osjeća da je, i možda kao gost nakon trećeg dana kada ga je, ako je vjerovati poslovicama, dosta, on ode ća spakiranim koferima i nastavi svojim cirkularnim putem prije nego što me posjeti opet, jer znam da opet hoće... ali... Ne želim provoditi svoje dane davaći im pažnju, barem ne dovoljno dugo da si umisle da neki kurac znače, što ne znače nimalo. To su floskule, dizajnirane mi od lijenosti i odustajanja da im pokažem zube, namjenjene da me koče u veselju kojeg krijem kao za bolje dane. Ne želim trošiti svoje vrijeme na borbe čije pobjede sam odnio opet, i opet, i opet, trateći si mišiće na sjenama i duhovima. Provodim svoje dane smiješeći se detaljima koji mi od prije par mjeseci ništa nisu značili. To je jedino što joj dopuštam, bivšoj, da mi ostavi. Memorije koje se smiju samnom. Niš drugo mi ne treba, biži, matere ti, ća.  |
| < | travanj, 2014 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | ||||
